Potkova
koje nema.

Teorija potkove manje je doktrina, a više slika: savijte poznatu liniju lijevo–desno dok joj se dva kraja ne počnu svijati jedan prema drugome, i krajnja ljevica i krajnja desnica nađu se bliže jedna drugoj nego što je bilo koja od njih centru (Faye, 1972; Choat, 2017). Slika je upečatljiva. Argument treba više.

Ogoljena, teorija iznosi tri tvrdnje i nijedna nije posve jednaka ostalima. Prva je sličnost: ljudi na dvama krajevima misle i ponašaju se jednako — krute kategorije ili-ili, sumnjičavost prema zavjerama, neprijateljstvo prema protivnicima, nestrpljivost prema ograničenjima demokratske politike (McClosky & Chong, 1985). Druga je konvergencija: kaže se da se sami pokreti približavaju, dijeleći neprijatelje, pritužbe i katkad programe, pa su krajevi slični ne samo po stilu nego i po sadržaju. Treća je kružnost: spektar uopće nije linija nego zatvorena krivulja, pa su “krajnja ljevica” i “krajnja desnica” susjedne pozicije, a ne suprotnosti.

Tvrdnje se mogu testirati na različite načine. Sličnost je psihološka hipoteza o ljudima; konvergencija je tvrdnja o ideologiji i politici; kružnost je tvrdnja o obliku političkog prostora. Dokazi za prvu često se proglašavaju dokazima za drugu, a treća se obično pretpostavlja umjesto da se argumentira. Odatle teorija crpi snagu — i tu je najranjivija.

Ravni spektar Savij u potkovu

Povijest teorije važna je jer se njezin posao stalno mijenjao. Metafora o jednom slomljenom parlamentu postala je opća tvrdnja o psihologiji ekstremizma, a zatim prečac u političkoj raspravi.

1. 1950

   Poslijeratna rasprava o totalitarizmu zahuktavala se kad je The Authoritarian Personality autoritarnost učinila mjerljivim sindromom i sklonošću povezanom s fašizmom (Adorno et al., 1950).

2. 1954

   Hans Eysenck izvijestio je da se “tough-minded” osobnost koju je vezao uz autoritarnost pojavljuje i kod komunista i kod fašista — rana empirijska verzija tvrdnje o sličnosti (Eysenck, 1954).

3. 1960

   Seymour Martin Lipset u knjizi Political Man tretirao je ekstremizam kao opću mogućnost, a ne monopol desnice; jedno je poglavlje nosilo naslov “‘Fascism’: left, right and center” (Lipset, 1960).

4. 1972

   Jean-Pierre Faye objavio je Langages totalitaires, studiju jezika totalitarnih režima od Nietzschea i Marxa do Hitlera i Stalina. U njoj potkova opisuje položaj njemačkih stranaka 1932., od komunista do nacista (Faye, 1972).

5. 1985

   Herbert McClosky i Dennis Chong usporedili su lijeve i desne radikale u Sjedinjenim Državama i pronašli “striking parallels” u njihovu političkom stilu — najjači rani dokaz za tvrdnju o sličnosti (McClosky & Chong, 1985).

6. 1996–2017

   Faye se vratio povijesti ideologija u Le Siècle des idéologies (Faye, 1996), a staru su sliku ponovno prihvatili komentatori; do 2017. Simon Choat mogao ju je nazvati “an increasingly popular notion” i napisati pobijanje (Choat, 2017).

7. 2025

   Teorija se vratila u vijesti dvaput: studija snimanja mozga sa Sveučilišta Brown izvijestila je o sličnoj neuronskoj obradi kod krajnje lijevih i krajnje desnih sudionika (de Bruin & FeldmanHall, 2025), a analiza 43 zemlje pokazala je da populistički stavovi rastu prema obama krajevima ideološke ljestvice (Tamaki & Jung, 2025).

Nijedna od tih epizoda nije dokazala teoriju. Svaka je generacija iznova otkrivala sliku jer je objašnjavala drugu nelagodu: slom weimarskog centra, autoritarnu napast unutar masovne demokracije, čudne saveze 2010-ih, neuroznanost ogorčenja. Potkova je putovala jer je bila korisna, ne zato što je dokazana.

Najjači argument za potkovu ne počiva na uvredi. Počiva na četiri vrste dokaza — političkom stilu, fiziologiji, masovnim stavovima i autoritarnoj osobnosti — i svaki od njih vrijedi uzeti ozbiljno.

Stil

Klasična je studija Herberta McCloskyja i Dennisa Chonga, koja uspoređuje lijeve i desne radikale u Sjedinjenim Državama (McClosky & Chong, 1985). Pronašli su “striking parallels in their styles of political engagement, their reliance upon force, their disdain for democratic ideals and practices and their violations of civil liberties”. Oba su tabora, navodi se u radu, vidjela politiku kao borbu između svoje skupine i protivnika, u kojoj je kompromis kapitulacija. To je tvrdnja o temperamentu, a ne o politici — i iznesena je četrdeset godina prije sadašnje obnove.

Fiziologija

Godine 2025. tim sa Sveučilišta Brown smjestio je 44 osobe u fMRI skener i pokazao im politički nabijen video (de Bruin & FeldmanHall, 2025). Polovica je naginjala ljevici, polovica desnici, a većina je bila na samom kraju vlastite strane. Ekstremni su sudionici pokazali pojačanu aktivnost u regijama povezanima s obradom emocija — amigdali, periakveduktalnoj sivoj tvari i stražnjoj gornjoj temporalnoj brazdi — te slične obrasce neuronske sinkronizacije, uključujući regiju povezanu sa socijalnom kognicijom. Učinak je bio najjači tijekom zapaljivog govora; umjereni su reagirali raznolikije. Autori to nazivaju dokazom za politiku potkove.

Masovni stavovi

Isti se obrazac pojavljuje u podacima iz anketa. Eduardo Ryô Tamaki i Yujin J. Jung spojili su peti val Comparative Study of Electoral Systems — 43 zemlje i 52 izbora između 2016. i 2021. — i otkrili da populistički stavovi rastu prema obama krajevima ljestvice lijevo–desno (Tamaki & Jung, 2025). Krajnja ljevica i krajnja desnica dolaze do tog anti-elitnog, na ljude usmjerenog stava različitim putovima, ali obje dolaze.

Autoritarna osobnost, revidirana

Najstarija je nit najizravnija. Hans Eysenck izvijestio je 1954. da su i komunisti i fašisti imali visoke rezultate na “tough-mindedness”, osobini koju je vezao uz agresivan i dogmatski stil (Eysenck, 1954). Nalaz je bio osporavan, ali pitanje nikad nije nestalo. Godine 2018. Lucian Conway i suradnici izradili su skalu lijeve autoritarnosti usporedivu s desnom verzijom i otkrili da korelira s predrasudama, dogmatizmom i snagom stavova slično kao desna skala (Conway et al., 2018). Godine 2022. Thomas Costello i suradnici otišli su dalje: skala od 39 čestica s tri dimenzije — antihijerarhijska agresija, antikonvencionalizam i cenzura odozgo — predviđala je agresivno ponašanje prema političkim protivnicima i korelirala s podrškom političkom nasilju u reprezentativnom uzorku u SAD-u (Costello et al., 2022). Lijevi i desni autoritarci, otkrili su, dijele niz osobina — društvenu uniformnost, predrasude, prisilu, agresiju, moralni apsolutizam — a razlikuju se u drugima: lijevi autoritarci niže su na dogmatizmu i kognitivnoj rigidnosti, a više na negativnoj emocionalnosti.

Sve zajedno, dokazi podupiru stvarnu i specifičnu tvrdnju: autoritarnost nije vlasništvo desnice, a politički stil koji proizvodi — dogmatski, antipluralistički, sklon prisili — može se naći na obama krajevima. Najjači zagovornici ne moraju tvrditi da su programi identični, samo da se psihologija i držanje rimuju. Na toj užoj tvrdnji potkova ima argument.

Argument protiv potkove nije da su sličnosti izmišljene. Nego da su pogrešne vrste: stvarne na razini temperamenta, obmanjujuće na razini politike, i odsutne na razini geometrije koju metafora tvrdi.

Četiri prigovora nose većinu posla.

Teorija obavlja i politički posao koji njezini dokazi ne mogu poduprijeti. Choatov je argument da potkova omogućuje centristima da diskreditiraju ljevicu, a pritom izbjegnu pitanje vlastite suodgovornosti s krajnjom desnicom — zato je ta slika odigrala toliku ulogu u komentarima o Jeremyju Corbynu, Jean-Lucu Mélenchonu i Bernieju Sandersu (Choat, 2017). “It is patently absurd,” piše on, “to compare Stalin to present-day leftists like Mélenchon or Corbyn.”

Empirijski test također je nemilosrdan. Nonna Mayer usporedila je birače Jean-Marie Le Pena i Oliviera Besancenota na francuskim predsjedničkim izborima 2007. i otkrila da ne zauzimaju isti politički prostor, da nemaju isto društveno podrijetlo i da ne dijele iste vrijednosti (Mayer, 2011). To je izravno testirana tvrdnja o konvergenciji, i ona pada.

Ostaje sličnost na razini stila: stvarna, mjerljiva i mnogo tanja nego što teoriji treba. Stil ne proizvodi konvergenciju, a ni jedno od toga ne proizvodi kružni politički prostor. Potkova je metafora koja je pretekla svoje dokaze.

Teorija potkove zastupa se kao jedna ideja. Empirijski ih je četiri: zajednička psihologija, zajednička taktika, zajednička ideologija, zajednički ljudi. Istraživanja se ne slažu.

Prvi je redak najsporniji. Stone (1980) nazvao je lijevu autoritarnost mitom; Altemeyer (1996) pronašao je vrlo malo autoritaraca na ljevici. Novije skale odgovaraju na taj prigovor, ali ga ne rješavaju: usporedba stranačkih aktivista pronašla je heterogenost unutar oba ekstrema i zaključila da je “erroneous to consider members of extremist groups as being ‘all alike’” (Van Hiel, 2012). Asimetrični tabor — shvaćanje krutosti kao izrazito desne osobine — i dalje je ozbiljan suparnik (Jost et al., 2003).

Dva se mjerna problema ponavljaju. Ekstremisti su mali dio svakog uzorka, pa su procjene krhke; a “ekstremno” se često mjeri kao udaljenost od sredine, što brka poziciju s intenzitetom. Populistički stavovi rastu prema obama krajevima (Tamaki & Jung, 2025), ali to se odnosi na anti-elitni stil, ne na sadržaj lijevih i desnih programa. Dokazi podupiru obiteljsku sličnost na autoritarnom kraju — i malo što drugo.

Jedna linija lijevo–desno sažima barem dvije rasprave u jedan broj: tko upravlja gospodarstvom i koliko društvene konformnosti država treba provoditi.

Hans Eysenck već je ustanovio da politički stavovi trebaju više od jedne dimenzije (Eysenck, 1954). Seymour Martin Lipset uočio je slučaj koji jedna linija ne može obuhvatiti: radničke glasače koji su ekonomski lijevi, ali društveno autoritarni (Lipset, 1960). Stanley Feldman autoritarnost tumači kao zahtjev za konformnošću i redom, a ne kao stav o vlasništvu (Feldman, 2003).

Kad se osi razdvoje, potkova prestaje biti tajnovita. Hetherington i Weiler dijele Amerikance prema “fixed” nasuprot “fluid” svjetonazoru koji presijeca stranačku i ekonomsku podjelu (Hetherington & Weiler, 2018); Norris i Inglehart modeliraju autoritarni populizam na kulturnoj, kao i na ekonomskoj osi (Norris & Inglehart, 2019).

Autoritarna ljevica Autoritarna desnica Središte Libertarijanska ljevica

Autoritarna ljevica i autoritarna desnica susjedi su u toj ravnini — ali samo uz gornji rub. Na ekonomskoj osi ostaju daleko: jedna želi podruštviti vlasništvo, druga zaštititi hijerarhiju vlasnika i insajdera. Potkova se pojavljuje kad se jednodimenzionalna linija prisili da slijedi autoritarnu granicu; ekonomski ekstremi bivaju povučeni zajedno i krajevi se saviju. To je artefakt projekcije, a ne otkriće o krajevima.

Starija tradicija autoritarne osobnosti čitala je autoritarnost kao desni sindrom (Adorno et al., 1950), a Altemeyerova je skala izgrađena na toj pretpostavci (Altemeyer, 1996). Dvoosni model ne niječe da je autoritarnost češća na desnici. Niječe da je po definiciji desna — a upravo to omogućuje zajednički autoritarni stil bez zajedničke politike.

Teorija potkove uglavnom ne stoji: točno je da se autoritarnost pojavljuje na obama ekstremima, ali nije točno da se zato ekstremi međusobno sliče ili susreću.

Što ostaje

Nešto stvarno ostaje i vrijedi to precizno imenovati. Autoritarne dispozicije nisu monopol jedne strane: lijeva autoritarnost je mjerljiva, predviđa agresiju i korelira sa sudjelovanjem u političkom nasilju (Costello et al., 2022). Anti-elitni populistički stavovi rastu prema obama krajevima spektra (Tamaki & Jung, 2025). Isti mehanizmi mogu radikalizirati aktiviste vrlo različitih ideologija prema nasilju (McCauley & Moskalenko, 2017).

Iz toga ne slijedi moralna ekvivalencija. Slijedi da je opasnost za liberalnu politiku stil politike — neprijateljstvo prema neslaganju, užitak u neprijateljima, vjera u vođu ili cilj — koji može nositi bilo koju boju. Podrijetlo teorije naslućuje zašto slika traje. Faye je potkovu upotrijebio da opiše položaj njemačkih stranaka 1932. (Faye, 1972). To je bila tvrdnja o određenoj krizi, a ne zakon politike. Upotrijebljena kao zakon, laska sredini i vrijeđa ljevicu, pretvarajući zajedničku napast u zajednički identitet.

Snažniji zaključak je manji. Autoritarnost zaslužuje to ime gdje god se pojavi; ideološko srodstvo ne slijedi iz zajedničke težnje za redom. Pokrete prosudite po tome što čine s neslaganjem, a ne po tome gdje sjede na liniji.

1. Adorno, Theodor W., Else Frenkel-Brunswik, Daniel J. Levinson, and R. Nevitt Sanford. 1950. The Authoritarian Personality. New York: Harper & Brothers.
2. Altemeyer, Bob. 1996. The Authoritarian Specter. Cambridge, MA: Harvard University Press.
3. Choat, Simon. 2017. “‘Horseshoe theory’ is nonsense — the far right and far left have little in common.” The Conversation, 12 May 2017. The Conversation.
4. Conway, Lucian Gideon, III, Shannon C. Houck, Laura Janelle Gornick, and Meredith A. Repke. 2018. “Finding the Loch Ness Monster: Left-Wing Authoritarianism in the United States.” Political Psychology 39 (5): 1049–1067. doi:10.1111/pops.12470.
5. Costello, Thomas H., Shauna M. Bowes, Sean T. Stevens, Irwin D. Waldman, Arber Tasimi, and Scott O. Lilienfeld. 2022. “Clarifying the Structure and Nature of Left-Wing Authoritarianism.” Journal of Personality and Social Psychology 122 (1): 135–170. doi:10.1037/pspp0000341.
6. de Bruin, Daantje, and Oriel FeldmanHall. 2025. “Politically Extreme Individuals Exhibit Similar Neural Processing Despite Ideological Differences.” Journal of Personality and Social Psychology 129 (5): 816–833. doi:10.1037/pspa0000460.
7. Eysenck, Hans J. 1954. The Psychology of Politics. London: Routledge & Kegan Paul.
8. Faye, Jean-Pierre. 1972. Langages totalitaires. Paris: Hermann.
9. Faye, Jean-Pierre. 1996. Le Siècle des idéologies. Paris: Armand Colin.
10. Feldman, Stanley. 2003. “Enforcing Social Conformity: A Theory of Authoritarianism.” Political Psychology 24 (1): 41–74. doi:10.1111/0162-895X.00316.
11. Hetherington, Marc J., and Jonathan D. Weiler. 2018. Prius or Pickup? How the Answers to Four Simple Questions Explain America’s Great Divide. Boston: Houghton Mifflin Harcourt.
12. Jost, John T., Jack Glaser, Arie W. Kruglanski, and Frank J. Sulloway. 2003. “Political Conservatism as Motivated Social Cognition.” Psychological Bulletin 129 (3): 339–375. doi:10.1037/0033-2909.129.3.339.
13. Lipset, Seymour Martin. 1960. Political Man: The Social Bases of Politics. Garden City, NY: Doubleday.
14. Mayer, Nonna. 2011. “Why Extremes Don’t Meet: Le Pen and Besancenot Voters in the 2007 French Presidential Election.” French Politics, Culture & Society 29 (3). doi:10.3167/fpcs.2011.290307.
15. McCauley, Clark, and Sophia Moskalenko. 2017. “Understanding Political Radicalization: The Two-Pyramids Model.” American Psychologist 72 (3): 205–216. doi:10.1037/amp0000062.
16. McClosky, Herbert, and Dennis Chong. 1985. “Similarities and Differences Between Left-Wing and Right-Wing Radicals.” British Journal of Political Science 15 (3): 329–363. doi:10.1017/S0007123400004221.
17. Norris, Pippa, and Ronald Inglehart. 2019. Cultural Backlash: Trump, Brexit, and Authoritarian Populism. Cambridge: Cambridge University Press.
18. Stone, William F. 1980. “The Myth of Left-Wing Authoritarianism.” Political Psychology 2 (3/4): 3–19. doi:10.2307/3790998.
19. Tamaki, Eduardo Ryô, and Yujin J. Jung. 2025. “The Non-Linearity Between Populist Attitudes and Ideological Extremism.” Political Science Research and Methods, first view, 1–20. Cambridge Core.
20. Van Hiel, Alain. 2012. “A Psycho-Political Profile of Party Activists and Left-Wing and Right-Wing Extremists.” European Journal of Political Research 51 (2): 166–203. doi:10.1111/j.1475-6765.2011.01991.x.